„Ma, tako smo se posvađali, ali to je normalno.“ – Koliko puta ste ovo čuli? Svaka porodica ima nesuglasice. Ali ono što razlikuje podržavajuću porodicu od one u kojoj se deca osećaju ugroženo jeste kako se konflikti rešavaju.
Deca ne usvajaju samo ono što im kažemo, već pre svega ono što žive uz nas. Ako odrastaju u okruženju gde se svaki nesporazum rešava vikanjem, ćutanjem ili nasiljem, i sama počinju da veruju da je to jedini način.
Ako pak vide da se problemi rešavaju razgovorom, dogovorom i uvažavanjem, grade sliku da je konstruktivno rešavanje sukoba moguće i prirodno.
Kako izgledaju pozitivni modeli rešavanja nesuglasica?
A šta ako deca nemaju ovakav model?
Deca koja odrastaju u atmosferi stalnih svađa, kritika ili tišine, često počinju da veruju da je nasilje normalan način komunikacije.
Posledice se prenose i u njihovo odrastanje – u škole, prijateljstva, partnerske odnose. Upravo zato je ključno da porodica bude prvi prostor u kojem dete uči da neslaganje ne mora da znači i nasilje.
Šta roditelji mogu da urade?
Zašto je ovo važno?
Deca koja od malih nogu uče da se konflikti mogu rešavati bez nasilja imaju više samopouzdanja, bolje odnose sa vršnjacima i manje su šanse da sama vrže nasilje ili budu ti koji trpe nasilje.
Podsetimo se: (Ne)nasilje zaista počinje od kuće. Porodica je prvo mesto gde deca uče kako izgleda ljubav, poštovanje i dijalog.
Ukoliko vi ili neko iz vaše okoline trpi vršnjačko nasilje ili bilo koji drugi oblik nasilja, možete prijaviti OVDE.