Razvijanje samostalnosti je važno još od najranijeg perioda. To je nužna karakteristika jedne zrele ličnosti, u kasnijem životu, koja se poštuje u društvu. Samostalnost nije nešto sa čime dolazimo na svet, već dete treba da je usvoji, a uloga roditelja je da mu u tome pomognu.
Na građenje karakternih crta utiče vaspitanje, čija dejstva mogu da budu negativna i pozitivna. Samostalnost je jedna od pozitivnih karakternih osobina. Ali da li će dete naučiti da bude samostalno zavisi od toga u kakvoj je porodici rođeno, kakvi su roditelji kao primer, kakva je sredina koja okružuje dete i kakva je aktivnost deteta.
Na temu koliki je uticaj roditelja i u kom periodu života dete postaje odgovorno i samostalno razgovarali smo sa psihologom Brankom Josipović Mitrović. Ona je objasnila da je razvijanje samostalnosti i odgovornosti kod deteta dugotrajan proces čiji je završetak individualan, ali i kako se na najbolji način "vežba", odnosno uči samostalnost i odgovornost.
- Nekad se za procenu razvijanja ovih karakteristika uzimaju različite starosne granice propisane zakonom kao npr. 12 godina, kada dete može da bude kod kuće bez nadzora odraslih, 16 godina, kada može da dobije vozačku dozvolu i lična dokumenta, 18 godina kada postaje odgovorno pred zakonom. Nekada su kriterijumi definisani unutar same porodice ili lokalne zajednice kao npr. samostalan odlazak u prodavnicu, grad, školu, uticaj na donošenje odluka u porodici... Samostalnost i odgovornost se mogu vežbati od najranijeg uzrasta, kada dete počinje da otkriva svet oko sebe i da istražuje. Samostalnost je najbolje učiti na kratkim, uzrastu prilagođenim zadacima kao što je npr. slaganje igračaka, oblačanje, samostalno pijenje iz čaše u najranijem uzrastu do postavljanja stola, vezivanja pertli i slično, u kasnijim uzrastima. Bitno je pohvaliti detetov trud i inicijativu i uloženi napor čak iako se ne postiže željeni.
Psiholog dodaje i da je važno ne kritikovati dete i ne kažnjavati ga ako ne uspeva da odgovori na roditeljska očekivanja o samostalnosti i odgovornosti, već greške treba koristiti kao prilike za učenje i izvlačenje pouka.
- Detetu treba pokazati da imamo poverenje u njega i dodeliti mu zadatak koji ono zaista i može da uradi, npr. ne možete trogodišnjaku reći da pokosi travu u dvorištu. Kada dete uspešno savlada jednu aktivnost, npr. ume samo da se obuje, onda se uvodi sledeća, i tako redom. Da bi deca postala samostalna, moraju stalno da pokušavaju ono što treba da nauče, uz nadzor roditelja koji se sa odrastanjem deteta smanjuje. Sa uključivanjem u kolektiv kao što je vrtić ili škola, dete dobija i drugačije obaveze i odgovornosti van svoje porodice, zato je i ovde je bitno da roditelji ne upadnu u zamku da neguju odgovornost i samostalnost zbog drugih. Na primer kada roditelji kažu: „Nauči da vežeš pertle da ti se ne smeju drugi“ ili „Uradi domaći da te ne grdi učiteljica“. Oni treba da podstiču razvoj odgovornosti i samostalnosti radi detetovog sopstvenog razvoja.
Gradeći samostalnost i odgovornost, dete ujedno gradi i sopstveno samopouzdanje i samopoštovanje kako bi kasnije postalo funkcionalna i formirana ličnost.
- Samostalnost je nužna za život u određenoj meri, a odgovornost poželjna. Sa dovoljno samostalnosti i odgovornosti, dete je zadovoljnije sobom i ume da se nosi sa preprekama i veruje da može da ih prevaziđe - objašnjava Josipović Mitrović i dodaje savet kako da roditelji utiču na pravilan razvoj samostalnosti i odgovornosti kod dece:
- Važno je da roditelji imaju adekvatno razvijene ove osobine kod sebe samih. Najbolje se uči pokazivanjem na sopstvenom primeru, odnosno deca najbolje i najbrže uče ugledajući se na svoje roditelje, njihovo ponašanje i reakcije. Korisno je praviti razne rasporede aktivnosti i zaduženja u okviru porodice, kako bi dete uvidelo da postoji sistem kako se raspoređuju odgovornosti i obaveze unutar porodice i da svako ima svoju ulogu u normalnom funkcionisanju porodice i domaćinstva.
Ukoliko vi ili neko iz vaše okoline trpi vršnjačko nasilje to možete da prijavite OVDE.